Ako ste u prvom dijelu razgovora sa dr Snežanom Vuksanović, muzejskom savjetnicom u zbirci cvjetnica Prirodnjačkog muzeja Crne Gore, otkrili kako je od djetinjstva provedenog na livadama, stigla do decenija rada u Prirodnjačkom muzeju Crne Gore, sada je vrijeme da se upoznate s jednim od najuzbudljivijih trenutaka u njenoj naučnoj karijeri.
U ovom nastavku, dr Snežana nas vodi kroz priču o otkriću potpuno nove biljke za svjetsku nauku – Petrolamium crnojevicii – i objašnjava kako izgleda proces kada priroda, polako i tiho, pokaže nešto što nikada prije nije viđeno.
Vaš tim je otkrio potpuno novu biljku, Petrolamium crnojevicii. Kako se dolazi do takvog otkrića – kako znate da je biljka nova, šta se mora dokumentovati i kako izgleda taj trenutak kada shvatite da ste pronašli nešto što niko prije nije?
Otkriti novu biljku za nauku je san svakog istraživača. Biljku je na terenu otkrila dr Snežana Dragićević, tada briolog u Prirodnjačkom muzeju. Pošto se Sneža bavila mahovinama, prva adresa za biljke sam bila ja. Tako mi je tog majskog dana 2019. godine Sneža slala fotografije biljaka sa terena u Štitarima, na kojem nikada nismo prethodno bile, ni ja, ni ona.
Neobičan cvijet na stijeni
I tako je stigla fotografija nepoznate biljke koja je cvjetala na stijeni. Nisam znala kako se ta biljka zove, zapravo nikada nisam vidjela nešto slično. Tada sam pomislila da je možda u pitanju neka južna vrsta sa “ljutoga” crnogorskog krša koju ja nisam vidjela, a crnogorska flora je bogata sa čak preko 3500 vrsta i podvrsta biljaka. Ipak me je kopkalo da je odredim.
Prva sumnja: da li je ovo nešto novo?
Uzela sam determinacione ključeve, počela sam sa Florom Evrope, ali nisam uspjela da pogodim ni o kojem rodu se radi, a kamoli koja je vrsta u pitanju. Cvjetovi su ukazivali da biljka pripada velikoj porodici nana – Lamiaceae u kojoj je većina ljekovitih biljaka koje poznajemo i koristimo, kao što su: pelim, majčina dušica, trava iva, pomenuta nana…
Naravno da ni ja, ni Sneža nismo uspjele da odredimo biljku i tada smo zapravo shvatile da imamo novu biljku za nauku.
Naučna potvrda i međunarodna saradnja
Podijelile smo naše sumnje sa kolegom dr Boštjanom Surinom iz Prirodoslovnog muzeja u Rijeci. On je naš prijatelj i kolega sa kojim dugo sarađujemo. Kada je Boštjan potvrdio naše sumnje, krenuli smo u dalja istraživanja.
Vršene su molekularne analize, koje su potvrdile da imamo ne samo novu vrstu, već i novi rod za nauku. U istraživanje u laboratorijama širom svijeta – od Zagreba, preko Pariza i Barselone do daleke Kine – bilo je uključeno više naučnika. Mi smo zajedno sa Boštjanom radile na morfološkom opisu, morfometriji, vegetaciji i opisu staništa i još mnogo drugih detalja.
Ime biljke i njeno posebno stanište
Konačno, rad o novom rodu i vrsti Petrolamium crnojevicii – Dragićević, Vuksanović & Surina – objavljen je u februaru 2025. godine u prestižnom botaničkom časopisu Taxon!
Ime roda – Petrolamium – na latinskom znači lamium u stijeni. Rod Lamium je sestrinska vrsta, a petro je stijena. Ime vrste crnojevicii biljka je dobila u čast III crnogorske dinastije Crnojević, koja je stolovala u tvrđavi na Soko gradu, na Sokolskim kršima gdje naš Petrolamium i živi.
Kako tehnologija danas mijenja vaš rad? Da li koristite digitalne alate poput dronova, mapa ili baza podataka – i kako izgleda vaš posao kada nijeste na terenu, već u muzeju ili laboratoriji?
Nove tehnologije olakšavaju posao, ali ništa ne može zamijeniti terenski rad. Nisam do sada koristila dronove za snimanje područja, zapravo postoje i zakonska ograničenja za korištenje ovih tehnologija.
Smatram da takva snimanja mogu dati neku širu sliku biotope ili vegetacije, možda mogu otkriti degradaciju, nelegalne radove kao što je sječa šume (česte devastacije u Crnoj Gori na sjeveru, ali i na jugu zemlje), požare, sušenje šuma…
Ali, da bi se bavili naučnim istraživanjem MORA SE BITI NA TERENU! Sve što znam o biljkama, životinjama i njihovim staništima naučila sam u prirodi i na terenu. Čitanje literature ima smisla kao priprema za rad na terenu, kao i za kasnije pisanje radova, ali sve se uči u prirodi. Tamo sam spoznala, ne samo prirodu, već i sebe!
Postoji li neka biljka iz Crne Gore kojoj se posebno vraćate, bilo zbog njenog značaja, osobina, ili jednostavno priče koju nosi? Da li postoji biljka koja vas čak podsjeća na vas samu, u načinu na koji raste i opstaje?
Volim biljke koje rastu u stijeni i kamenu! Obično to budu endemične i reliktne biljke. Način na koji su se prilagodile tako surovim uslovima života meni je fascinantan. Imaju dugački, tanki korijen koji raste kroz stijenu ili kamenje, duboko, dok ne dopru do vode i hrane.
Imaju jastučaste, često polegle forme stabla, jer se tako čuva voda i izbjegavaju snažni vjetrovi. Njihovi cvjetovi su intezivnih boja od roze, crvene, žute do plave ili modroplave boje. Tako privlače oprašivače. Jedna od takvih biljaka je crvena pucalica Heliosperma macrantha, koju je Pančić otkrio na Komovima. To je njeno klasično nalazište, a biljka je kasnije pronađena na Prokletijama, pa je regionalni endem!
Ima li neka bilješka, herbarijum, detalj iz istraživanja koji Vam je posebno drag? Postoji li mjesto u prirodi koje za Vas nije samo teren, već i prostor ličnog mira i vraćanja sebi?
Moj mentor i stručnjak od koga sam učila biljke je bio Daniel Vincek, gospodin, erudita, poliglota, prevodilac, botaničar, planinar i alpinista, domaćin svima koji su se bavili biljkama, bilo iz Crne Gore, bilo iz okruženja ili iz svijeta, vlasnik Botaničke Bašte “Dulovine” u Kolašinu. A iznad svega dobar čovjek!
Gospodin Vincek je pronašao teren koji sam radila za magistarski rad, a to je Babji zub ili Torna. Torna je vrh jugoistočnih ogranaka Sinjavine i moćno se uzdiže iznad doline rijeke Plašnice i preko Gradišta i prevoja Vratlo prelazi u visoravan Sinjavine. Nebrojeno puta smo ja i moje drugarice i kolege iz Muzeja bili gosti kod Vincekovih, Vere i Danijela.
Često smo bili svi zajedno na terenu i učili biljke, kako se pripremiti za planinu, kako upoznati njene ćudi, kako je poštovati i sačuvati druge i sebe! Gospodin Vincek više nije među nama, kao ni teta Vera, ali čuvam uspomenu na njihovo prijateljstvo, podršku i “vjetar koji su mi dali u leđa”!
Na poklon sam dobila njihovu biblioteku, ali ja sam željela da knjige budu dostupne svima kojima su potrebne, pa je biblioteka našla svoje mjesto u Muzeju. Torna i Zavodište su mjesta gdje sam pronašla sebe kao botaničarku i naučnicu!
Šta biste poručili djeci i mladima koji vole prirodu i nauku, ali nijesu sigurni da li je to put za njih?
Mene je vodilo srce. Kada sam prvi put otišla u planinu, bilo mi je teško i naporno, bila sam mokra do gole kože, jer me uhvatilo nevrijeme, bila sam potpuno nespremna i drugima sam vjerovatno izgledala izgubljeno i možda i glupo.
Ali, na kraju, kada sam stigla kući, na pitanje ukućana kako je bilo, ja sam odgovorila da je bilo odlično, bila sam puna priče i utisaka, na kraju srećna i mirna, uprkos svemu lošem što mi se dogodilo. Tada sam znala da ću opet u planinu. I otišla sam i učila sam i naučila sam. I zavoljela sam planine, biljke, upoznala ljude, moju lijepu zemlju i spoznala sam sebe.
Moja poruka vama mladim ljudima je da budete svoji, da radite ono što volite i zašto ste talentovani, što vas čini radosnim i ispunjenim. Da stalno imate na umu, da uloženi napor i trud, dosljednost i znanje uvijek daju rezultate i na kraju budu nagrađeni! Na tom životnom putu uvijek bude krivina i prepreka, ali i one su vaše i dio odrastanja i sazrijevanja.
Između bilješki i srca: zahvalnost dr Snežani
U vremenu kada često žurimo i zaboravljamo da zastanemo i pogledamo oko sebe, priča dr Snežane Vuksanović nas podsjeća da se najvrijednija otkrića kriju upravo u tišini prirode – u mirisu vjetra, obliku lista i cvijetu koji čeka da bude primijećen. Kroz svaku riječ i odgovor, dr Snežana je pokazala ne samo ogromno znanje, već i srce koje kuca u ritmu planine i koraka koji ostaju na stazama krša.
Hvala joj što nas je, sa puno strpljenja i ljubavi, povela na ovo naučno putovanje i što je sa dječijom radoznalošću, ali i mudrošću pravog učitelja, otvorila vrata svog svijeta.
Petrolamium crnojevicii možda jeste mali cvijet, ali njegova priča, baš kao i priča dr Snežane, ima moć da nadahne cijele generacije da gledaju dublje, pitaju više i nikad ne prestanu da se dive prirodi.
