U svijetu gdje priroda šapuće tajne onima koji znaju da slušaju, dr Snežana Vuksanović, Muzejska savjetnica u zbirci cvjetnica Prirodnjačkog muzeja Crne Gore, već decenijama pažljivo prati svaki cvijet, stijenu i list. Njena priča nije samo priča o nauci – to je priča o djetinjstvu provedenom na livadama, o beskrajnoj radoznalosti i o ljubavi prema životu u svim oblicima. Kao muzejska savjetnica u Prirodnjačkom muzeju Crne Gore i član tima koji je otkrio potpuno novu biljku za svjetsku nauku, Dr Snežana spaja ono što mnogi zaborave: srce i nauku, nasljeđe i budućnost, planinu i laboratoriju.

Da bismo osjetili snagu ove priče, vrijedi se prisjetiti TEDx događaja u Naučno-tehnološkom parku Crne Gore, koji je uz podršku Domain.ME okupio sve zaljubljenike u učenje i otkrivanje. Tamo smo, iz našeg STEAM ugla, vidjeli koliko su žene iz Crne Gore svojim znanjem i upornošću ostavile dubok trag u nauci i društvu.

Snežanina priča bila je među najzanimljivijima – naučna avantura koja pokazuje kako znatiželja vodi do velikih otkrića. Zato ovaj prvi dio čitate korak po korak: od korijena, gdje sve počinje, do otkrića koja inspirišu novu generaciju mladih istraživača.

Kako je započela Vaša ljubav prema prirodi i biljkama?

Oduvijek sam voljela prirodu. Živjela sam u kući, u prigradskom naselju Murtovina. Kada sam bila dijete, Murtovina je bila slabo naseljena, oko rijetkih kuća prostirale su se livade, a iza svih tih livada je tekao Savin potok. Igrala sam se sa vršnjacima na livadama po vascijeli dan, od zore do mraka. Igru smo prekidali nevoljno, samo kada bi nas zvali da ručamo.

Već tada sam se bezrazložno radovala prvim proljetnjim cvjetovima bijelih rada i ljubičica, trčala za leptirima i posmatrala žabe kako skaču u potok krijući se od nas, radoznalih “razbojnika”  koji bi nahrupili na potok. Po okolnom žbunju bismo tražili kornjače, a posebno smo sa oduševljenjem skupljali i nosili u dvorišta male kornjače, pa su one postajale kućni ljubimci, sve dok ne porastu i odu svojim putem.

Ježeve i njihove mladunce smo hranili tako što bi uveče tanjiriće od saksija napunili ostacima voća, naša sreća je bila neopisiva kada bismo sjutradan otkrili da je sve pojedeno. Oko nas su na livadama pasle krave, ovce i koze, pa nam domaće životinje nisu bile nepoznate, gotovo da nije bilo domaćinstva koje nije držalo kokoške. Imala sam mačka Rista, koji je bio pravi kabadahija, kada su miševi, ali i drugi mačori bili u pitanju, ali i najmaznija mačka, kada je on želio da se mazi. Tako da je moje djetinjstvo obilježeno prirodom i seoskim načinom života, to su najdraže uspomene iz tog doba.

Da li je postojao neki trenutak u djetinjstvu kada ste osjetili da želite da postanete naučnica – i kada ste prvi put shvatili da to što radite ima širi smisao, ne samo kao istraživač, već i kao čuvar prirode?

Ljubav prema biljkama i životinjama je instiktivna, dio moje prirode i moja duhovna vertikala. Mislim da to nasljeđujemo i sa tim se rađamo. Moji roditelji su zanimanjima bili vezani za prirodne nauke. Nikada se nisam bojala, osjetila strah ili nelagodu u prirodi. 

Volim sav život kojim vrvi priroda, pa čak i one životinje koje su omražene, kao što su zmije ili insekti. Tako da sam ja oduvijek znala da ću se baviti nekim prirodnjačkim poslom, ali nisam znala kojim.

Kako su izgledali Vaši prvi profesionalni koraci u nauci i šta ste tada naučili o značaju očuvanja prirode?

Istraživački posao sam započela u Hidrometeorološkom zavodu, a nastavila u Prirodnjačkom muzeju. Tada sam zapravo, kroz posao kustosa, shvatila koliko su važne zbirke, koje se čuvaju u Muzeju.

Takva je i zbirka cvjetnica u kojoj radim već 27 godina. Zapravo herbarijum u Muzeju smo formirale ja i moja koleginica Nada Bubanja, nažalost nije bilo sačuvanog biljnog materijala iz prošlosti. Upravo se u zbirci cvjetnica čuvaju primjerci biljaka koje rastu kod nas, ali i u okruženju. To su značajni podaci koji se mogu koristiti ne samo za muzeologiju, već i u druge svrhe kao što su razne strategije razvoja, planovi upravljanja itd.

Možete li nas povesti kroz jedan dan na terenu – kako izgleda priprema, šta nosite sa sobom i kako izgleda sama potraga za biljkama?

Priprema za teren je “više od pola posla”. Trebalo je vremena da to naučim, a najbolje se uči iz sopstvenih grešaka. U početku nismo imali opremu. Imali smo samo jedan računar u laboratoriji i neke stare lupe.

Kako je vrijeme teklo pojavile su se nove tehnologije, pa je Muzej, zahvaljujući vizionarskom razmišljanju direktora Ondreja Vizija, počeo da nabavlja opremu, bez koje nema ni nauke, ni rezultata. Dobili smo nove kompjutere, sada je svako imao svoj. To nam je znatno olakšalo posao. Nabavili smo savremene lupe i mikroskop, što je dalo novi uvid u materijal koji se determiniše ili određuje.

Za terenski rad smo koristili GPS, a sa pojavom pametnih telefona nije bilo više potrebe za GPS aparatima. Satelitski snimci su postali jasni i detaljni, što mi je omogućilo da prije odlaska na određeni lokalitet pogledam dostupnost, puteve i blizinu naseljenih mjesta. Naravno, snimci daju i uvid u vegetaciju i širu sliku ekosistema. Tako da ja znam prije odlaska na teren kuda ću se kretati i na koji biotope ću naići: livade, šume, žbunje ili šibljake, potok ili baru, neko jezero ili rijeku, na strme stjenovite odsjeke sa biljkama pukotinarkama, možda na sipare ili točila…

Ukoliko posjedujem literaturne podatke, onda ću znati koji tip staništa je u pitanju. Na osnovu predikcije i iskustva, danas mogu predvidjeti koje ću biljke zateći na terenu!

Šta sve nosite sa sobom i kako bilježite podatke?

Sa sobom na teren uvijek nosim priručni herbar (sveska ili zbirka presovanih i osušenih biljaka ili njihovih djelova, koja služi za proučavanje i očuvanje flore određenog područja) u koji ću smjestiti biljke koje saberem. Sa sobom uvijek imam lopaticu za iskopavanje biljaka. Pažljivo berem biljke, vodeći računa da budu cjelovite, što znači sa svim vegetativnim organima (korijen, stabljika, list, cvijet ili plod).

Izbjegavam da vadim lukovice ili gomolje zaštićenim biljkama kakve su, na primjer, sve orhideje ili saberem samo jedan primjerak sa podzemnim organima, a ostalima samo uberem nadzemni dio. Obično sakupim 3-5 primjeraka iste vrste u zavisnosti od rasprostranjenosti, tj. areala biljke.

Po pravilu se sakupljaju iste biljke na različitim lokalitetima, jer su to važni podaci o njihovom arealu. Tako da, na primjer, bijela rada koja cvjeta svuda, sakuplja se sa svih lokaliteta, sa tačno naznačenim imenom lokaliteta, datumom sakupljanja, imenom sakupljača itd.

Sa sobom u torbici koju kačim oko struka nosim svesku i olovku, u koju upisujem datum, ime lokaliteta, kakvo je vrijeme na terenu, satnicu, sastav tima sa kojim sam na terenu i naravno popis biljaka i staništa, uz propratne komentare.

Kako se pripremate kada je riječ o odjeći i sigurnosti na terenu?

Ono što je možda i najvažnije, to je da za teren moram biti adekvatno obučena i obuvena. To podrazumijeva terenske duge pantalone, ljeti obavezno bijelu košulju dugih rukava (odbija Sunčevu svjetlost) preko majice, šešir ili kapu, udobne duboke cipele ili gojzerice koje štite skočni zglob, tetive i ligamente stopala, a ujedno čuvaju od ujeda otrovnica.

Šta nas čeka u drugom dijelu: Korak do otkrića nove biljke

Dok zatvaramo prvi dio ovog razgovora, jasno je da Snežanina priča tek počinje da se širi poput korijena koji traže nove slojeve zemlje. Iz svake njene rečenice izbija ista nit: radoznalost koja nikada ne prestaje i duboka povezanost sa tlom na kojem niče svaka biljka. Kroz njen pogled shvatamo da botanika nije samo nauka – to je način života, ritam u kojem se priroda i čovjek osluškuju i uče jedno od drugog.

U nastavku vas čeka prava priča o istraživanju: kako je tim Prirodnjačkog muzeja, zahvaljujući Snežaninoj upornosti i pažljivom pogledu, otkrio potpuno novu biljku za svjetsku nauku – Petrolamium crnojevicii.

Saznaćete kako izgleda trenutak kada pred vama raste vrsta koju niko nikada nije zabilježio, kako se bilješke sa terena pretvaraju u međunarodno priznatu studiju i zašto Snežana vjeruje da je priroda najbolja učionica za svaku radoznalu mladost.